Praški kvadrijenale 2015. (studentska postavka)
Zlatna medalja za uspostavljanje dijaloga.
Zlatna medalja za uspostavljanje dijaloga.
Nastup Srbije na Praškom kvadrijenalu 2015. pod nazivom „Proces“ nagrađen je Zlatnom medaljom za uspostavljanje dijaloga. Nagradu su dobili kustos nacionalne postavke Mia David za rad „Ne(Moć) -Odgovor(nost“), kustoski tim studentske selekcije koji predvodi Tatjana Dadić Dinulović za rad „Proces ili šta je stvarno VAŽNO za mene“, kao i autorski timovi nacionalne i studentske postavke.
Praško kvadrijenale najznačajnija je svetska manifestacija u oblasti scenskog dizajna i scenskog prostora. Nagrada koju je Srbija osvojila ustanovljena je ove godine prvi put kako bi bio naglašen pravac u kome se Kvadrijenale transformiše u poslednjoj deceniji i nagoveštene mogućnosti njegovog daljeg razvoja. Takođe, ovo je prvi put u istoriji Praškog kvadrijenala da je Srbija osvojila nagradu. U obrazloženju žirija stoji: „Umetnici i studenti iz Srbije pokazali su snažno uverenje da su umetnost i umetnički procesi duboko povezani sa društvenom, političkom i ekonomskom stvarnošću. Oba rada ukazuju na potrebu saradnje i povezivanja između umetnika i studenata. Reč je o scenskom dijalogu koji privlači publiku i na nju deluje putem vizuelnih i prostornih rešenja, kao i kroz uspostavljanje dijaloga“.
Nastup Srbije na Praškom kvadrijenalu 2015. održalo se u organizaciji Muzeja primenjene umetnosti u Beogradu i Centra za scenski dizajn, arhitekturu i tehnologiju (SCen) Fakulteta tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu, pod generalnim pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije i uz podršku Pokrajinski sekretarijata za kulturu i javno informisanje AP Vojvodine i Departmana za arhitekturu i urbanizam Fakulteta tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu.
Kustoski koncept studentske postavke
Nastup Srbije u Studentskoj sekciji Praškog kvadrijenala 2015. godine inspirisan je fenomenom politike, tj. pozicijom i značajem politike u savremenom društvu, kao i relacijom koju politika uspostavlja sa umetnošću i kulturom danas. Istovremeno, postavka je posvećena ispitivanju pojma „proces“, shvaćenom u najširem smislu reči – od direktne reference na kapitalno delo Franca Kafke u čijoj kući se nalazi prostor izlaganja, preko shvatanja stvaralačkih procesa i procesualnosti u savremenoj umetnosti i kulturi, a pre svega u pozorištu i izvođačkim umetnostima, do uspostavljanja odnosa prema procesima koji određuju društveni, politički, ekonomski i ideološki karakter današnjeg sveta, i, posebno, Srbije u tom svetu.
Ideja za ovaj rad, a posebno za njegov podnaslov, nastala je zahvaljujući razmišljanju studenata o sopstvenom položaju u društvu ili, još preciznije, za veoma lična, gotovo intimna razmatranja o tome šta žele da rade nakon završetka studija. Činjenica da žive na tlu na kome su politika i neposredna istorija uvek predstavaljale determinantnu vrednost života, kao i da su odrasli u vremenu u kom su postojeće vrednosti bile razgrađene, a nove nikada nisu uspostavljene, odredila je kao ključno važno pitanje identiteta, odnosno, (dez)orijentacije prema odgovornosti, profesionalnim i ličnim ciljevima i egzistenciji uopšte. U tom smislu, ovaj rad postavljen je kao stvaralačka istraživačka platformu za nastanak i razvoj umetničkih radova studenata svih fakulteta, akademija i visokih škola u Srbiji, nezavisno od vrste studijskog programa i nivoa studiranja, koji su želeli da istraže i izraze stvaralački odnos prema ovoj temi. Izbor studenata napravljen je putem dvostepenog javnog kunkursa na kome je od 68 prijavljenih u prvom krugu, putem selekcije, za dalji rad odabrano 15 studenata.
Čitav proces započet je istraživanjem ličnih pogleda na sopstveno mesto i ulogu u savremenom društvu kroz formu video auto-intervjua, a nastavljen kontekstualizacijom ličnih shvatanja teme nacionalnog nastupa u celini, kao i podteme studentske postavke. Posebna pažnja posvećena je individualnom tumačenju pojma performativnosti, u zavisnosti od shvatanja pojmova važnih za karakter postavke kao što su „pozorište“, „scenska umetnost“, „scenski prostor“, „izvođenje“ i „izlaganje“. Od studenata je očekivano da ove pojmove tretiraju i razmatraju u najširem značenjskom, medijskom i formalnom smislu, kao i da istraže i primene najrazličitija sredstva umetničkog izražavanja.Prostor u Kafkinoj kući svesno je izabran kao inspiracija, a ujedno i kao provokacija za uspostavljanje odnosa prema periodu koji nas deli od nastanka Kafkinog romana, a koji vidimo i osećamo kao vreme neposredne zajedničke istorije. Zato je zadatak studenata bio da uspostave aktivan dijalog sa konkretnim prostorom, u fizičkom i značenjskom smislu, kao i unutarnji dijalog sa sobom u tom prostoru.
Konačan rad nastaje kao ishod složenog višemesečnog stvaralačkog procesa u kome je struktura studentske postavke predmet definicije na svim nivoima – od značenjskog do tehničko-produkcijskog. Drugim rečima, pitanja razvoja, inetrpretacije ili reinterpretacije, kao i načina predstavljanja radova ostaju otvorena do trenutka susreta sa publikom. Posebno je važno naglasiti da se radi o sintezijskom projektu, nastalom pod mentorstvom i uz podršku različitih umetničkih i stručnih radionica, koji obuhvata kreiranje, realizaciju, produkciju i izvođenje rada.
„Proces ili Šta je stvarno VAŽNO za mene?“
„Proces ili Šta je stvarno važno za mene?“ performativna je instalacija petnaestoro studenata (manje jedan) s različitih fakulteta i univerziteta u Srbiji koji u prostoru Kafkine kuće pričaju o formiranju identiteta – ličnih, grupnih i kolektivnih – nastalih pod uticajem političkih okolnosti. Polazeći od iskustva sopstvenog odrastanja i života na turbulentnom području na kome političke prilike izrazito utiču na pojedinca, učesnici su u procesu rada razmenili svoje lične priče, ustanovivši da je zajednička ravan tih priča, naoko veoma različitih, neminovna uslovljenost svih nivoa i aspekata identiteta o kojima govore. Pronalazeći te zajedničke ravni, studenti su od grupe pojedinaca postali zajednica s uspostavljenim i (ili) prepoznatim zajedničkim vrednostima, ciljevima i idealima.
Proces pričanja priča potom postaje alat pomoću koga studenti uvode publiku u prostor svog uspostavljenog zajedničkog identiteta. Priče se pričaju u različitim formatima i medijima, pomoću ličnih predmeta – artefakata autentično vezanih za te priče. Više od sto artefakata planski je raspoređeno u manjoj prostoriji paviljona. Duh ove prostorije naveo je autore rada da ga prepoznaju i koriste kao fundus artefakata u kome se ovi čuvaju dok ne dođe vreme da njihova priča bude ispričana. Veća prostorija je pozornica na kojoj odsustvo priča, koje tek treba da se dogode, označava prazan prostor, odnosno scenski markeri koji taj prostor artikulišu. Na pozornici, u prostoru izvođenja, pričanjem priča studenti svoj grupni identitet dele s publikom u stvaralačkom procesu koji teži uspostavljanju barem privremenog, kolektivnog identiteta svih učesnika jednog umetničkog događaja.
Manifest
Politika od pojedinaca čini kolektiv. Bili mi toga svesni ili ne, sasvim je izvesno da otkad se rodimo stalno osećamo posledice političkog delovanja činjenog nad svima nama. Tako od samih svojih početaka postajemo sastavni deo celine koja trpi isti ili sličan kontekst postojanja, direktno određen političkim odlukama koje je neko, nekada za nas doneo. Pojedinac je, dakle, ujedno i uzrok, ali i posledica političkog delovanja, te je od njega suštinski nerazdvojan.
Na neki način je za sve nas na ovom prostoru politika predstavljala proces kojim je kolektivno delovanje preslikano na polje krajnje ličnog i intimnog osećanja, s manje ili više očiglednim posledicama. U tom procesu je za sobom ostavila i materijalnog traga, čineći od bezazlenih predmeta kojima definišemo svoje detinjstvo i odrastanje manifest funkcionisanja jednog sasvim odraslog, nasilnog i autodestruktivnog sistema koji je na sve nas od rođenja uticao, i suštinski odredio pitanje našeg identiteta, kao i pozicije u jednom nametnutom društvenom poretku. Društvo, odnosno njegova politička manifestacija, s vremenom je od nas i naših predmeta izgradilo artefakte, pričajući priče kojih sámi tek sada, kad više nismo deca, postepeno postajemo svesni.
Naš zadatak je da manifestacije tog procesa, koji nas je nepopravljivo obeležio, osvestimo u očima svakoga ko nam posveti pažnje i vremena, pokazavši mu da se iza fasade bezazlenog zajedničkog odrastanja krije kolektivni lik koji je za svog kratkog postojanja proživeo život koji većina možda ne bi mogla ni zamisliti. Pojedinosti ove komplikovane situacije često su nešto čega ni sami nismo sasvim svesni, te ovaj spoznajni proces koji namenski i zajednički prolazimo podjednako predstavlja i konstruktivno osvešćavanje političkih i društvenih uzroka koji su doveli do pričanja svih tih naših priča, i konteksta u kome se naši artefakti nalaze, kao i njihovo predstavljanje svetu, koji je na nas i naše odrastanje skoro i zaboravio, ili se makar trudi da na njega ne obraća pažnju.
Preuzmite katalog.
Pogledajte dokumentarni video (koncept, montaža i režija dokumentarnog filma: Daniela Dimitrovska i Nenad Milošević).
Pogledajte prilog RTV o nastupu.
Za kustoski tim Studentske sekcije imenovani su:
dr Tatjana Dadić Dinulović, teoretičar scenskog dizajna, vanredni profesor i rukovodilac doktorskih studija scenskog dizajna na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu; profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu – Programski koordinator tima;
mr Marko Lađušić, akademski slikar, redovni profesor i prodekan za međunarodnu saradnju Fakulteta primenjenih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu;
Dobrivoje Milijanović, dizajner zvuka, docent Fakulteta dramskih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu, doktorski kandidat na Grupi za višemedijsku umetnost u Centru za interdisciplinarne studije Univerziteta umetnosti u Beogradu;
Dejan Miljković, arhitekta, vanredni profesor Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu;
Vesna Mićović, fotograf, redovni profesor i dekan NOVA akademije umetnosti Evropskog univerziteta u Beogradu;
mr Janko Ljumović, pozorišni producent, vanredni profesor Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju; direktor Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici;
mr Dragan Stojčevski, scenograf, doktorski kandidat na Departmanu za scenografiju u alternativnom i lutkarskom pozorištu, Akademija dramskih umetnosti (DAMU) u Pragu;
Oliver Frljić, pozorišni reditelj, intendant Hrvatskog narodnog kazališta „Ivan Plemeniti Zajc“ u Rijeka;
Sanja Maljković, arhitekta, direktor i scenograf Udruženja građana „Kroz prozor fabrika“ u Beograd – Operativni koordinator tima.
Za mentorski tim Studentske sekcije imenovani su: Daniela Dimitrovska, Dušan Mamula i Vladimir Ilić
Studenti učesnici:
Natalija Bogdanović (Kragujevac, 1988) je arhitekta i student doktorskih studija Arhitekture na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu. Radi kao asistent na Filološko-umetničkom fakultetu Univerziteta u Kragujevcu. Bavi se arhitektonskim projektovanjem.
Pavle Dinulović (Beograd, 1990) je dizajner zvuka i student doktorskih studija Dramskih i audiovizuelnih umetnosti na Fakultetu dramskih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu. Bavi se dizajnom zvuka i komponovanjem muzike za pozorište, radio i video igre.
Katarina Đorić (Beograd, 1991) je student master studija arhitekture na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Bavi se učešćem na radionicama i konkursima u oblasti arhitekture, scenskog dizajna, umetnosti i novih medija.
Iva Ilić (Ćuprija, 1994) je student osnovnih studija Scenske arhitekture, tehnike i dizajna na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu. Bavi se muzičkim novinarstvom i fotografijom.
Dejan Kostadinović (Mostar, 1990) je student osnovnih studija Arhitekture na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu. Bavi se muzikom, kao frontmen i tekstopisac benda Three Eyed Crow.
Anđelka Marković (Požarevac, 1992) je student master studija Arhitekture na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Bavi se učešćem na radionicama u oblasti arhitekture, scenskog dizajna, umetnosti i mode.
Sofija Mitrović (Beograd, 1991) je student master studija Arhitekture na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Bavi se fotografijom i istorijom umetnosti.
Vladan Perić (Zenica, 1990) je arhitekta i student doktorskih umetničkih studija Scenskog dizajna na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu. Bavi se odnosom događaja i prostora i efemernom arhitekturom.
Nikola Radosavljević (Užice, 1991) je grafičar i student master studija Primenjene grafike i knjige na Fakultetu primenjenih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu. Bavi se grafikom, crtežom i proširenim medijima u oblasti crteža.
Aleksandra Rakić (Novi Sad, 1994) je student osnovnih studija Scenske arhitekture, tehnike i dizajna na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu. Bavi se fotografijom i zaštitom životne sredine.
Vladimir Savić (Novi Sad, 1988) je arhitekta i student master umentičkih studija Scenske arhitekture i dizajna na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu. Bavi se arhitektonskim projektovanjem efemernom arhitekturom i muzikom, i fudbalski je navijač.
Milica Stojšić (Paraćin, 1984) je arhitekta i umetnik u oblasti scenskog svetla. Student je doktorskih umetničkih studija Scenskog dizajna na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu. Bavi se vizuelnim jezikom svetla i njegovim odnosom prema scenskom prostoru.
Luna Šalamon (Segedin, 1996) je student osnovnih studija Scenske arhitekture, tehnike i dizajna na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu. Bavi se fotografijom.
Tamara Tomanić (Vukovar, 1993) je student osnovnih studija Scenske arhitekture, tehnike i dizajna na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu. Bavi se fotografijom i istraživanjem prostora i njegovih potencijala.
Ovaj sajt koristi kolačiće (cookies) u cilju unapređenja korisničkog iskustva. Možete saznati više u našoj politici privatnosti.
Klikom na "Prihvatam" se slažete sa upotrebom i čuvanjem kolačića na vašem uređaju.